Bog u hrvatskoj književnosti – od rezignacije do empatije

Vjera (i nevjera) u hrvatskoj književnosti nepregledna je tema, pogotovo stoga što su umjetnici vazda bili pustolovne duše, raspete između boli i hedonizma, vjere i skepse, transcendencije i zemlje. Bijahu rasplinute osobnosti što su vazda lutale od mikrokozmosa do makrokozmosa, ne nalazeći u ovom kaotičnom svijetu, u vrtlogu svojih misli, jasan put spoznaje i spasa. Lakše je religiju istraživati u filozofiji (jer je tu spoznaja podređena Umu) ili u teologiji (gdje je spoznaja podređena Vjeri) negoli u umjetnosti, gdje je religija osobna, stoga višeznačna, poetična i zagonetna. Pisci su, uostalom, većinom i hedonisti, puni su i života i strasti, neskloni su bezuvjetno se podređivati autoritetu, pa i autoritetu crkve, pa će rijetko koji ponoviti onu Pascalovu: „Nije sramota podleći boli, sramota je podleći užicima!“ Pisci, i vjernici i pogani, radije će ponoviti onu Heineovu: „Spustiti kraljevstvo na zemlju!“ u žudnji da pomire Nebo i Zemlju, Boga i slobodu. Ili će ponoviti Camusovu misao: „Moje je kraljevstvo cijelo od ovoga svijeta!“

Oslobađanje vjere od dogme

A ta duhovna sloboda prasnula je u razdoblju moderne te stvorila vrlo kompleksno umjetničko-kršćansko razdoblje. Valja naglasiti da je u to vrijeme jačao i Katolički pokret, što je, kao svojevrsna duhovna protureformacija, nastojao u književnost, koja je oživjela religioznom slobodom, unijeti djela izrazito tradicionalnoga kršćanskog nadahnuća.

Nakon preporodnoga pokreta što je bujao etičkim, nacionalnim i prosvjetiteljskim načelima, moderna unosi u hrvatsku književnost liberalne poglede na svijet i raskošnu poetsku slobodu. Rađanje pozitivističkih znanosti, scijentizma, sve veći broj prirodoznanstvenih otkrića, uspon Darwinove teorije, Nietzscheovo rušenje metafizike…  sve je to narušavalo teocentrički pogled na svijet, a afirmiralo ideju čovjeka – gospodara na zemlji, čija je sudbina u ovozemaljskom razvoju neizvjesna, stoga slojevita i teška. Na čovjeka se spustilo veliko breme ovozemaljsko. No moderna i dalje razvija duboku religioznost, što će je ozbiljnije narušiti tek egzistencijalizam, koji će nakon Drugoga svjetskog rata postati i filozofskom i općom kulturnom modom. Egzistencijalističko odvajanje bića od bitka, odnosno čovjeka od Boga, afirmacija egzistencije koja prethodi esenciji, vizija čovjeka koji je bezrazložno bačen u ovaj besmisleni svijet – sve će to dovesti do sve većega porasta agnostičkih i ateističkih tekstova, što će se množiti i dan-danas. No ostat će, dakako, uvijek zanos spram Boga, spram posljednje oaze iscjeljenja, u skladu s Tertulijanovom rečenicom da je čovjek po prirodi kršćanin. Pa ako Dostojevski još prije Sartrea reče: „Ako Boga nema, sve je dopušteno“, mnogi pisci vidjet će u svijetu bez Boga još veću anarhiju života, pa će Nikola Milićević u svojoj Maloj lamentaciji zavapiti: „O Gospode, o Gospode / na što li se ljudi svode, / kud li ljudski razum ode!“

Pokušajmo ukratko proći slojevitim religioznim putovima u hrvatskoj književnosti od moderne naovamo, odnosno načelno nabrojati temeljne tipove vjere što su se u umjetnicima vazda miješali, sudarali, svađali i mirili.

Teško je u modernoj književnosti naići na pisce koji bezuvjetno prihvaćaju Boga i nauk crkve, a čovjeka prikazuju kao pasivna sljedbenika – u takvim djelima mnogo je više molitve i ispovijedi negoli umjetničke refleksije. Takav, tradicionalni Bog, prisutan je obično u literaturi ruralnih tema, koja seljaka stavlja na tvrdu zemlju i pod milost Stvoritelja, vezujući njegovu neizvjesnu sudbinu s kršćanskim fatalizmom. Takav Bog istaknut je, primjerice, u djelima Mile Budaka. Možemo spomenuti i Kurlane Mirka Božića, djelo u kojem se u sinjskoj sredini za Velike Gospe razvija kult čudesnoga iscjeljenja, što povezuje religiju s narodnim praznovjerjem, misticizmom (Božić pokazuje i ironijski odmak spram seoskoga primitivizma). I drugi će važni i poetski nadahnuti pisci „bježati“ od okrutne zbilje i politički prevrtljiva 20. stoljeća u vjersku tradiciju svojih krajeva, tražeći upravo u narodnim običajima lijek od društvenih i osobnih nemira. Dragutin Domjanić tako se vraća tradiciji Hrvatskoga zagorja, Mate Balota i Drago Gervais pišu o vjeri i običajima hrvatske Istre. Među inim primjerima vjerske tradicije možemo istaknuti povijest i vjerske spise bosanskih franjevaca, njihovu bogatu kulturu, dobroćudnost i stoičnost, o čemu tako opširno i nadahnuto piše Ivo Andrić.

Cijelo 20. stoljeće u književnosti obilježeno je vjerom i rezignacijom – pisci težak položaj čovjeka stavljaju u metafizičko ozračje, napinju se tražeći odgovore, pa u kaosu svojih traganja ili Boga uzvisuju kao posljednje stanište mira, ili pate što im nije pružio utjehu, ili ga se prkosno odriču, pjevajući o besprizornom svijetu tmine kao prvom i posljednjem utočištu ljudske prokletinje.

Silvije Strahimir Kranjčević, jedan od naših najreligioznijih pjesnika, prvi je u hrvatsku poeziju unio ozbiljnu kritiku filozofsko-teološke misli, što na primjer izražava pjesmom Eli! Eli! Lama azavtani, u kojoj kritizira besmisao Kristove žrtve, odnosno izdaju njegovih sljedbenika. Možda malo i na tragu Augustinove opreke zemaljske i nebeske države, Kranjčević je raspet između kršćanskih ideala i depresivne zbilje, proživljava kalvariju u nemogućoj sintezi ideala i zemlje. Pun je moralnoga patosa i nemoći pred nepravdom – on je gorki pesimist kojemu je neljudska realnost rastrojila svijet Božjega idealizma. Dramatično raspet između vjere u Boga i demona sumnje („priroda sebe ždere i gradi, gradi i ždere, svijet se vrti u sakatoj ruci“), Kranjčević je ostao „bolećivo kršćanski“ pjesnik, kako ga je nazvao Tin Ujević, pjesnik koji „nejasno i mutno, ali nepokolebljivo i trajno vjeruje u Boga“, kako je napisao Miroslav Krleža u eseju O Kranjčevićevoj lirici.

Nebrojeni pjesnici 20. stojeća nastavljaju upravo tu kranjčevićevsku liriku duboke vjere i nevjere, zanosa i boli.

Tako A. B. Šimić, koji je, poput mnogih, lutao od vjere do ateizma, katkada na koljenima moli, razapet između očaja i nade (Molitva), no katkada luta u potpunom beznađu, kao u pjesmi Prazno nebo: „Nebo je već dugo praznina / bez Boga i serafina, / beskrajna pustinja siva / kroz koju kadšto aeroplan, grdna ptica, pliva.“

Šimić često i u istoj pjesmi putuje od zemaljskoga ništavila do transcendencije, od mraka do vedre slutnje nečega spasonosnog u daljini i blizini. Tako Pjesma Put započinje: „Mi idemo u tamno neizvjesno / U mraku mnoga slaba srca mru.” No iako je put do konca pun boli i krika, pjesma završava jutrom ispunjenim tihim osmijesima, dakle nadom u ljudskost, u neku dobru i ljekovitu višu silu. U svojim preobraženjima Šimić, glasnik erosa i thanatosa, često lebdi transcendentnim sferama u potrazi za Božjim mirom, pa u Mojim preobraženjima pjeva: „O Bože daj me umorna od mijena / preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu / što s dalekog će neba noću sjati / u crne muke noćnih očajnika.“

Godine 1914. Tin Ujević piše: „Čovječje tijelo hram je duha / i živa kula ideala“ i tu misao varirat će cijeloga života u svojoj poeziji na brojne načine – od kršćanskoga, agnostičkoga do panteističkoga, opjevavajući uvijek opojni misticizam prirode i duha. U Svakidašnjoj jadikovki, slično Kranjčeviću, empatično žali Krista koji putuje turobnom dolinom svijeta, ranjen i zapušten. Tin u mnogim pjesmama žudi božju milost, ponekad je nalazi, a ponekad ne. Tako u Molitvi iz tamnice pjeva: „Beskrajni Bože, što na plavom svodu / zlato i srebro noćnih zvijezda pališ, / čuješ li gdje ti na prljavom podu / leleče ljutu molbu srvan mališ?“

Bog kao Duša Svemira

Prvi je panteizam najdojmljivije izrazio upravo Ujević, u eteričnu zanosu što prepleće filozofiju i poeziju prirode. Često će pisci nastojati pojmiti panteističkoga Boga, onoga koji nije izvan svijeta, nego je u svijetu, kao Duša Svemira, kako naučava Giordano Bruno, kao vječni prsten bivanja, kako pjeva Tin Ujević. Tako će Tin svoj izraz nazvati lirozofijom, opisujući time najbolje prijateljstvo filozofije i poezije. U svojim panteističkim vizijama kozmičkoga vjetra, pobratimstva lica u svemiru, u osluškivanju mističkih glasonoša Ujević će najviše uzdići poetsko-religiozni misticizam. Često će se u umjetničkim zanosima panteističkih pjesnika prepoznati ono nedefinirano Prajedno (Plotinovo božanstvo), koje se dohvaća mističnom ekstazom, odnosno snoviđenjem i slutnjom, tim najboljim oruđem u intuitivnom obuhvaćanju Svega.

Tin je, unatoč svim religioznim tonovima, od teističkih do ateističkih, ipak najbliži panteističkim filozofima, odnosno kozmičkoj mistici u kojoj se Bog izjednačuje s prirodom – Bog je bezimen, apstraktan, on je sveukupnost onoga što biva, pa je stoga u vrijeme Giordana Bruna panteizam bio strogo osuđen od strane crkve kao bezvjerje (Bruno ga je platio lomačom). Ta kozmička mistika, u kojoj Bog više nije svjesno biće, tvorac svijeta, nego apstraktna sila prirode, otvara više vrata psihizmu i spiritualizmu negoli kršćanstvu. Bog je kod Ujevića Tajna svijeta, Vještak čarobnjak, on je žarko Srce Svijeta. Kada se moli (npr. u Kolajni), molit će se „Velikom Duhu da pošalje Zvijezdu, Sunce Spasa, za naše duše prežedne božanstva“. Ujević je osjećao „strah pred šutnjom beskrajnih prostranstava“, vjera mu je često na granici vizija i halucinacija („Strah me je da ne vidim Globus odviše kroz iluziju svojega duha“, napisat će u Ispitu savjesti). Duh je Ujeviću (kao i drugim pjesnicima što se bacaju u beskraj panteizma) egzotično jedinstvo svijeta, puno mijena, a čovjek ostaje i zanesen i izgubljen u iracionalnoj, svestranoj žudnji da dohvati polifoničnu sveukupnost svega. Zato će, uz brojne divne umirujuće stihove, Tinov Kotao razotkriti i nemir kozmičkih širina: „Muče me prostranstva. Muče me božanstva. / Javlja mi se Svemir u mojoj širini“.

Neki pjesnici oduprli su se rezignaciji i beskrajnim lutanjima Svijetom te se meditativno usredotočili na temeljne poruke kršćanstva – ljubav, mir, milosrđe, empatiju, stoicizam. Riječ je o piscima koji nisu strogo stali u obranu klera, odnosno crkve kao institucije, nego su svojom iskrenom dušom izrazili sve duhovne iscjeliteljske moći kršćanstva, prije svega u obrani ljudskosti i mira na planetu, vjerujući da je blagost duha jedina individualna pobjeda nad općim kaosom i mržnjom. Među takvim piscima, koji su napravili zaokret u kršćanskoj literaturi, oslobađajući je religiozne deklamacije i ispovjedne patetike, izdvojimo Sidu Košutić, Đuru Sudetu, Nikolu Šopa, Anku Petričević i Ivana Goluba.

Sida Košutić s jedne je strane realistična (opisuje teška vremena, seosku sredinu, siromaštvo i omalovažene male ljude), a s druge mistična, kontemplativna, jer duboko zalazi u srce i dušu ljudi, afirmirajući ljubav kao glavni Božji poziv. U svojim djelima, punim nesretnika (ponižene žene, zlostavljana djeca…), punim nepravde, nikada ne osuđuje, do kraja je predana idealima ljubavi i dobrote, porukama Krista kojega ima pred očima u svakoj misli, u svakoj rečenici.

Ni u Đure Sudete nema intelektualnih spekulacija – intimno doživljava vjeru, vječnost i smrt, ispovijeda se Gospi i Gospodu s iskrenim molilačkim zanosom i elegičnim mislima (na djetinjstvo), ispisuje religiozno produhovljenu poeziju. Bolećivi Sudeta, unatoč melankoličnim motivima, vjeru često osjeća kao ushit, u gotovo himničkom zanosu, sa slikovitom scenografijom cvijeća, zvona i drugih toplih, umirujućih zvukova.

Nikola Šop, u prvoj fazi svoga stvaralaštva (Pjesme siromašnog sina, Isus i moja sjena…), stvara sasvim novi model kristološke poezije – spušta Isusa na zemlju kao čovjeka i prijatelja, združujući tako u intimnom ozračju poeziju i teologiju. Isus mu je blizak, živ, vodi ga po gostionicama, cirkusima, sanja kako ga vodi krojaču, kako mu oblače odijelo i stavljaju mu šešir, ispisuje stihove o seljacima koji s Bogom organiziraju sastanak ili se ljestvama penju do njega. Šop uzdiže intimni odnos s Bogom (s Isusom), pa odasvud zrači umirujuća, blaga sakralna atmosfera. Šop širi božanski ugođaj i u urbanim pejzažima i u prirodi – suosjeća s vrbom, s mrtvim mlinovima, starim strehama, zaboravljenim predmetima, osjeća empatiju spram beskućnika, slijepih prodavača novina, šireći tako svetost u slikovitim, svakodnevnim, usputnim prizorima. Bez ikakve retorike ili patetike, Šop prodire u istinsku dobrotu ljudi i toplinu stvari, nadahnjuje nas vedrim kršćanstvom i spiritualnim mirom. Tako se u pjesmi Večer u polju cijela priroda moli, sve se žari u edenskoj harmoniji.

Redovnica Anka Petričević u samostanu ispisuje kontemplativne stihove, čezne za mističnom sintezom s Bogom, jadikuje nad nesretnima, ali na sve baca zaštitnički veo božje i majčinske ljubavi.

Ivan Golub, pjesnik i svećenik, također shvaća da hermetični teološki tekstovi nisu bliski današnjem čitatelju, pa ljudski, mirno, stoički i razumljivim stihovima prenosi smisao Pisma. U pjesmi U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen opisuje mirni susret zvjezdanih i božjih očiju, a i u mnogim drugim pjesmama stvara izniman kršćanski mir, izbjegavajući kićenost, u korist govornoga stila, što stvara bliskost pjesnika, svijeta i Gospoda. Golub u sve zalazi dubokom dušom, u svemu osjeća tajnovitu Božju blizinu, odnosno pitomost Božjega nauma. Često kristalizira misli u manjim formama, pa i temelj svoje teologije izražava u pjesmi Točka. U njoj je čovjek upitnik, stablo je uskličnik, a Bog je točka. Pa veli, bez ikakva patosa: „Bog je točka. / Točka je prisutna / i u upitniku i u uskličniku.“

Ateizam

Janko Polić Kamov prvi je naš prkosni rušitelj kršćanskoga svjetonazora, izraziti antiklerikalni pisac koji se hvalio ateizmom u Psovci i Slobodi i isticao etički nihilizam, pobjedonosno dovikivao Mojsiju da laže, a Jobu da je pergamena nebeskoga krvnika. Za razliku od njega, Miroslav Krleža stvara veoma složenu kulturu areligioznosti, prikazujući u svojim djelima sva duhovna i društvena gibanja u prijelomnim vremenima 20. stoljeća.

Teško je ukratko prenijeti Krležin ateizam u svijetu nemira i revolta, što se slojevito odražava na ljudsku povijest i ljudsku psihu. Teške povijesne, političke i egzistencijalne metamorfoze izazivaju Krležu na stvaranje filozofije Božje nemoći pred mračnom zbiljskom majmunskom arenom. U Krležinu ateističkom svijetu osjeća se sinteza Nietzscheova nihilizma, Schopenhauerova pesimizma, Feuerbachove kritike religije kao „čovjekove projekcije“, a i utjecaj modernoga egzistencijalizma i teatra apsurda. Stoga Krležina areligioznost zaslužuje posebnu studiju (valja spomenuti rasprave  O Krležinoj religioznosti Zvonimira Kulundžića, Problem Boga u djelima Miroslava Krleže Milana Špehara, Krleža o religiji Ivana Cvitkovića).

U književnosti danas više Boga nema negoli ga ima. Osim egzistencijalizma ili teatra apsurda, što su ostavili nasljeđe do danas, jedan od razloga za ovo vrijeme depresije i bezvjerja svakako je uspon liberalnoga kapitalizma što je ustoličio pohlepno tržište, podijelio svijet na beskrupulozne moćnike i nemoćne duhovnjake te uzdigao filozofiju novca, na račun ljudskih vrednota. Današnje biće zapelo je u raljama teške egzistencije, pa mu nedostaje volje i vremena za esenciju – neizvjesno danas postalo je, nažalost, moćnije od vječnog. Drugim riječima, čovjek se na tržištu bori za goli život, usukan je u svoju tmurnu svakodnevicu, duh mu je isušen i nije više cjelovito biće. Stoga je današnja literatura uglavnom mračna, puna ljudske egzistencijalne drame, ogorčenosti i besprizornih slika ljudske svakodnevice.

Nova kršćanska literatura

No mnogi pisci utjehu nalaze u Bogu, u transcendentnim sferama, jer ih urušavanje ljudskih i duhovnih vrijednosti u ponoru tržišta tjera na uzlete u svijet nade i ideala. Činjenica je da je danas na svjetskom tržištu planula i duhovna literatura, ne samo kršćanska nego i literatura new agea, kao i mnoga šarlatanska, priručno-duhovna, što pokušava olako zakrpati rupe na ljudskoj duši, naplaćujući učinkovito zacjeljenje.

Hrvatski književnici pisali su tekstove kršćanskoga nadahnuća u svim razdobljima, pa se i u novije vrijeme (osamdesetih i devedesetih) niz eminentnih pisaca upušta u svojim opusima i u vjerske meditacije. Predvodnici su Tonči Petrasov Marović, Drago Štambuk, Danijel Dragojević, Ivan Tolj, Luko Paljetak, Ivan Golub… I niz drugih uglednih stvaralaca nastavlja s hrvatskom religioznom lirikom (Jakša Fiamengo, Zvonimir Balog, Ante Stamać, Ernest Fišer, Božica Jelušić, Tin Kolumbić, Gojko Sušac…) U vrijeme Domovinskoga rata planulo je dosta kršćanskih tekstova s molitveničkom, ispovjednom i domoljubnom patetikom, ali mnogi pisci do dana današnjega nastavljaju s kranjčevićevskom religioznom lirikom što ističe dramatičan raskorak Neba i Zemlje. Kao odličan primjer možemo navesti zbirku Ernesta Fišera Preludij za anginu pectoris (nagrađenu nedavno Nagradom Tin Ujević). Pjesme su u zbirci pune „elitne divljači“ koja je pohlepom rastrojila svijet, izazvala mu aritmiju i tektonske poremećaje, a u tom apokaliptičnom ovozemaljskom rasapu morala Bog je gotovo nemoćan. U takvoj kršćanskoj rezignaciji, prisutnoj kod mnogih pisaca, možemo prepoznati miješanje dvaju religioznih učenja – teističkog i deističkog. Bog je, naime, kao savršena osobnost stvorio svijet (teizam), ali se ne miješa u njegov tijek i razvoj (deizam), pa nije odgovoran za ljudska zastranjenja. Kombinirajući ta dva svjetonazora, možemo konačno dokinuti i ono vječno naivno pitanje: Ako je Bog pravedan, zašto je dopustio svu nepravdu? Drugim riječima, nije Bog izdao čovjeka, nego je čovjek samosvojnim izborom zla izdao Boga.

U posljednje vrijeme tiska se niz zbornika kršćanske lirike, objavljuju se mnoge knjige s kristološkim temama u hrvatskoj književnosti, a među njima istaknimo jednu antologijsku, nezaobilaznu – knjigu Drage Šimundže (u dva sveska) Bog u djelima hrvatskih pisaca / Vjera i nevjera u hrvatskoj književnosti 20. stoljeća (Matica hrvatska, Zagreb, 2004/2005).

I da zaključimo: vremena su uvijek teška, a čovjek, bio ateist, agnostik ili vjernik, vazda je u sebi osjećao čežnju, slutnju, nadu, te iskre što su ga svjesno ili nesvjesno odvodile u neki drukčiji svijet. Slutnja (ona pozitivna) najveći je dar čovjeku – širi mu lepezu duha, otvara mu tajna vrata u nepoznate odaje života. Pa završimo stihovima Ivana Goluba iz pjesme Molitva, u kojima se obraća Bogu:

„Daj mi slutnju / dao si mi sve.“